Boris Magaš jedan je od najznačajnijih hrvatskih arhitekata druge polovice 20. stoljeća čiji internacionalno još nedovoljno prepoznat doprinos nadilazi okvire lokalne sredine. Njegovi projekti poput Muzeja oslobođenja u Sarajevu, Hotela Solaris u Šibeniku, dječjeg vrtića na Mihaljevcu u Zagrebu ili Stadiona Poljud u Splitu možda su i najbolji arhitektonski znakovi svog vremena u Hrvatskoj. Sve su to radovi koji predstavljaju besprijekorno logične i inovativne reakcije na zadatak i pri tome su sasvim izvorni. Štoviše, ti projekti su presedani, modeli koji su otvarali nove poglede, a koji su izvirali iz vitalne, energične Magaševe osobnosti. Ovaj tekst nastao je na osnovi ekstenzivnog videointervjua koji je u sažetom obujmu bio predstavljen na izložbi Nedovršene modernizacije.

ORIS — Neposredan povod za ovaj razgovor, unutar projekta Nedovršene modernizacije, Vaša je pozicija jednog od vodećih arhitekta u Hrvatskoj tijekom druge polovice 20. stoljeća pa do danas. Zanima me odnos Vaše prakse, ali i Vaše teorijske pozicije unutar konteksta hrvatske arhitektonske scene i šire društvene zajednice. Dakle, govorimo i o odrednicama Vašeg djelovanja, ali i konturama vremena unutar kojeg stvarate. Studirate arhitekturu u turbulentnim vremenima nakon Drugog svjetskog rata, no Hrvatska i bivša Jugoslavija uslijed povijesnih okolnosti brzo pronalaze svoj put.

Boris Magaš — U trenutku kad upisujem fakultet, 1949., Zagreb, odnosno Hrvatska je još uvijek pod impresijom događaja koji su uslijedili po koncu Drugog svjetskog rata, impresijom tzv. socijalističkog realizma, ali kad završavam fakultet, 1956., Hrvatska je već prošla tu fazu. Vrata su otvorena nakon Informbiroa i nakon raskida sa Staljinom 1948. i imamo potpuno otvorene mogućnosti djelovanja. Živimo u svijetu Europe, prateći svjetska zbivanja, živeći s njima onoliko koliko je to moguće. Arhitektura se razvija u kontekstu režima, ali je oslobođena političkih elemenata.